Milos Vasić

Pre svega se treba orijentisati u ovom nasem prostoru: jedina vazna politicka podela na teritoriji bivse Jugoslavije podela je na nacionaliste i ostale. Medija su - u nas i u Hrvata podjednako - u funkciji te podele. Primer: identicna norma, zapovest novinarima Srbije i Hrvatske, izrecena je odmah kad je trebalo, 1991; ona glasi "Za svoj narod treba i lagati" (Beograd: Brana Crncevic; Zagreb: Dunja Ujevic, komentatorka "Vecernjeg lista" i HTV, nesto najblize nasoj Tatjani Lenard). Ista norma (zapovest) na snazi je i danas, kao i neke druge norme. Primer: "Nas narod je nesposoban da pocini ratni zlocin"; teza podjednako prisutna i u srpskih i u hrvatskih nacionalista.

E, sad: kada je sredinom 1991. svaki medijski kontakt izmedju Srba i Hrvata prekinut, doslo je do veoma zanimljivog analognog, kao u ogledalu, razvoja medijskih situacija. U oba slucaja dolazi do diferencijacije (precizan komunisticki termin...) na novinare-patriote (hrv: domoljube) i na novinare, one obicne, bez predikata. Taj se proces odvijao paralelno, spontano, vodjen logickim sledom koji totalitarizam cak i ne diktira, vec ga sobom nosi sasvim prirodno. Pritom novinari, jadni, nisu bili svesni sta se tamo, preko dogadja. U nacionalistickom pogledu na svet, svjetonazoru, to jest, postoje samo dve vrste ljudi - nacionalisti i izdajnici - pa je tako deset godina gradjen stereotip po kome je samo ustasa pravi Hrvat, a samo cetnik pravi Srbin; ko nije ustasa ili cetnik, taj je "mondijalista", "kosmopolita", "judeomasonski spijun" i uopste gamad koju nacionalne cistote radi valja istrebiti.

"PATRIOTSKI PRAVOPIS"
"Patriotski" novinari, u Srba i u Hrvata podjednako, koristili su i koriste identicne pogrde za neistomisljenike, kao sto se vidi. Dokaz "patriotizma/domoljublja" - na primer - bio je i ostao isti i u Srba i u Hrvata: za drugu etnicku grupu uvek ce se koristiti pogrdni naziv, ili ce se neko citirati u tom smislu pristrasno. U Hrvata domoljubnih novinara "Srbin" i izvedenice pogrda su vec same po sebi, pa ce tako naslov vesti glasiti "Srbin opljackao trafiku", umesto - kada je o Hrvatu rec - "Opljackao trafiku". Pa ce se osumnjicenom Srbinu navesti ime i prezime, a osumnjicenom Hrvatu samo inicijali (kako zakon i nalaze). Pravice se stamparske greske sledeceg tipa: u izvestaju "Slobodne Dalmacije" o pokusaju ubistva dubrovackog advokata Srdja Jaksica, pomenuce se, kao usput, podatak da je advokat Jaksic cesto "branio ljude bez obzira na njihovu cetnicku pripadnost", umesto "etnicku"; slovo "c" udaljeno je na standardnoj tastaturi od slova "e" osam mesta i jedan red...
U Srba je slicno: "Vecernje novosti" - a i neke druge novine - godinama su pisale "siptar" malim slovom, osim kad im Mira Markovic da intervju, pa ne smeju da isprave "Albanac" sa velikim "A". Tako je i vinkovacki "Hrvatski vjesnik", fasisticka krpa nalik na kragujevacke "Poglede" pisao "srbi", sa malim "s" i time se ponosio. Neke druge novine godinama su objavljivale blesave detonacije jedne lazne prorocice u kojima se govori iskljucivo o "Krvatima"; barem je ostalo veliko "K"... O sporovima patriota/domoljuba oko toga koji je narod najstariji, koga Haski tribunal, Evropa i belosvetski "judeo-masonsko-plutokratski kapital" vise mrze - Srbe ili Hrvate - necemo ovde, jer ti sporovi traju i trajace. Normalno: ne zna se, naime, koji je od ta dva naroda "duhovniji", "nebeskiji", "plemenitiji", "bezazleniji" itd.

ZATURENI KODEKSI
Sve ovo ne bi bilo strasno da je rec samo o lupetanjima politicara i "nacionalnih radnika/djelatnika" koje medija prenose po prirodi stvari. Problem je u tome sto se cele redakcije, sa sve glavnim urednicima, komentatorima i kucnim brahmanima koji stvaraju javno mnjenje, takmice u pristrasnosti, sovinizmu, etnocentrizmu i krsenju zakona; o elementarnoj pristojnosti i da ne govorimo.
Hrvatska je tu bila prakticnija, a Srbija pragmaticnija: 1997. Hrvatski Sabor je iz Krivicnog zakona izbacio delo "sirenje rasne, verske i nacionalne mrznje" i tako pojednostavio posao domoljubnim novinarima; srbijanski parlament nije se time bavio: taj clan postoji i dalje, ali se ne primenjuje skoro nikad, jer tuzilastva ne smatraju da treba. Novinarski eticki kodeksi Hrvatskog novinarskog drustva, NUNS i Udruzenja novinara Srbije podjednako strogo sankcionisu taj slucaj, kao i neke druge, podjednako ucestale u praksi slucajeve, ali sudovi casti tih udruzenja nekako ne postupaju po tome. Naravno da ostaje dilema oko toga treba li bez ograde i raskrinkavanja prenositi svaki rasisticki, sovinisticki ili mrakobesno klerofasisticki ispad svake budale kakvih u Srba i Hrvata ima do mile volje; pogotovo ako odnekud slutimo da javni tuzilac te ispade nece goniti - iako se gone po sluzbenoj duznosti.

MONOTONA RADIODIFUZIJA
Upravo je na toj liniji - postovanja Krivicnog zakona i elementarne pristojnosti, dakle lepog vaspitanja - i doslo do diferencijacije koja je slicna i u Srba i u Hrvata: na novinare i na patriote. Posto je citaocu srbijanski slucaj poznat, ovde cemo se baviti hrvatskim slucajem. Na planu radiodifuzije, elektronskih medija, dakle, u Hrvatskoj je stvar tuzno jednolicna: HDZ je uspeo da zasiti svojim "pozicijama", agenturama, Hrvatsku radio-televiziju i sve lokalne radiodifuzne organizacije, privatne ili javne, svejedno - i da te pozicije sacuva i posle izbornog poraza od 3. januara 2000. Jedini izuzetak - i to ne bas bogznakakav - bio je zagrebacki lokalni "Radio 101", a upravo sada se za neku nezavisnost bori nezavisna produkcija vesti "CCN", sa neizvesnim sansama, jer zavisi od lokalnih televizija koje njene vesti prenose. Sve ostalo je monotono i mnogo isto: razna "Narodna", "Obiteljska", "Katolicka" i ista takva radija drndaju vesti HINA i razne vrste ljigave turbo-folk-pop-muzike tipa "Pink", samo na latinici. Posle 3. januara nije bilo ni "revansizma", ni preuzimanja hadezeovskih medija. Mlitava vlada pobednicke koalicije sest stranaka, sve u brizi da se ne zameri nekome, ostavila je najvecu radiodifuznu organizaciju HRT nedirnutom, sto joj se sveti svakoga dana u svakoj informativnoj ili drugoj emisiji. To je situacija nevidjena: drzavna televizija sistematski saplice vladu svoje drzave, cak i zabavnim i ekoloskim emisijama. Dovoljno je da neoustaska i neonacisticka banda ratnih zlocinaca i profitera pocne da galami negde, pa da HRT to pokriva kao najvazniju vest dana i da pravi okrugle stolove sa lokalnim likovima kakvi su kod nas Sinisa Vucinic, pop-Zarko Gavrilovic i slicni.

ULTRASI I SNEBLJIVI
Sto se novina tice, situacija je bolja. Novine za opste informisanje dele se na tri grupacije: sovinisticko-neonacisticke, kao fol "komercijalne" i profesionalne. U prvu grupaciju spadaju vesele novine tipa mesecnika "Hrvatsko slovo", glasila mrakobesnih neoustaskih tipova (nesto nalik na kragujevacke "Poglede" u nas) i dnevnika "Slobodna Dalmacija", nesto kao ona JUL-ovska crvena "Borba" Zike DJordjevica. Iza "Slobodne Dalmacije" stoji desno krilo HDZ i jos gore ekipe; te novine bave se sistematskom revizijom Drugog svetskog rata i rehabilitacijom ustastva, kako onog od pre sezdeset godina, tako i ovog novog. U istu grupaciju valja ubrojati i niz katolickih listova anti-ekumenistickog i ultramontanskog usmerenja, koji sistematski sire versku netrpeljivost. Tu se istice mesecnik "MI" (Militia Immaculatae; Vojska Bogorodicina), organ hrvtaskog ogranka neformalne grupe katolicke desnice Opus Dei. Zanimljivo je da pojedina ultradesna komentatorska imena kruze po mnogim listovima u Hrvatskoj: don zivko Kustic, Zoran Vukman; svi uredno prenose izjave verovatno najekstremnijih crkvenih lica u Hrvata, msgr. Jurija Jezerinca, vojnog ordinarijusa (glavnog vojnog svestenika), fra Vjekoslava Lasica (koji sluzi mise zadusnice za Antu Pavelica, koji "pjeva na nebesima sa nevinom djecicom", upravo tako!), fra Luke Prcele i galerije hercegovackih popova i fratara koji jos zive u vremenu NDH.
Neka "srednja linija", truli kompromis izmedju nacionalizma i novinarstva na temu "pazi tako da ostanem nevina", zastupljena je u "mainstream" stampi, gde spadaju polumrtvi "Vjesnik", zivahni "Vecernji list" i stabilizovani posle uspona tiraza "Jutarnji list". Tu ima svega, mada sa ociglednom "nacionalno odgovornom" pristrasnoscu. Kad je o nedeljnicima rec, tu bi spadao "Globus", luksuzno stampane debele novine sa sadrzajem slicnim nasem "Nedeljnom telegrafu": sve veoma zanimljivo, ali nije istina. "Globus" se - nalik na neke nase nedeljnike - iskreno kurva i sa sovinizmom i sa demokratijom, drzi kao komentatore istovremeno i pristojne ljude i opstepoznate sarlatane i uopste je postmoderan...

LAŽNA DILEMA: POŠTENO ILI OBJEKTIVNO
Profesionalna i moralna cast hrvatskog novinarstva sacuvana je pre svega zahvaljujuci splitskom nedeljniku "Feral tribune", koji je sasvim posebna i jedinstvena prica u svetskoj istoriji novinarstva, pak cemo ga tu i ostaviti. Rijecki dnevnik "Novi list" tu je odmah, mada je - najvise nalik na nas "Danas" - uredjivan uglavnom lopatom. Posebna prica su dva lista iz kuce Ive Pukanica, licnosti po upornosti i integritetu uporedive sa pokojnim Slavkom Curuvijom: nedeljnik "Nacional" i dnevnik "Republika", pokrenut novembra 2000. "Nacional" je tokom dve-tri godine koje su prethodile izborima iz 2000. uspeo da u javnost pusti niz skandaloznih dokumenata, svedocenja i informacija koji su - svi zajedno - obogaljile ugled i imidz HDZ; isto je nastavio i kasnije, do dana danasnjeg. U tome mu se pridruzila i "Republika", dnevnik iz iste kuce i sa mnogo istih autora, tako da se danas moze reci da ta novinska izdavacka kuca u velikoj meri diktira dnevni red hrvatske politike. Dosledan demokratski i antifasisticki (sto je u Hrvatskoj veoma vazno) stav tih dvaju novina doneo im je stabilnost i ugled. "Nacional" i "Republika" odmah su, bez oklevanja, nazvali ustase ustasama, naonaciste neonacistima, a klerofasiste klerofasistima - sto cak i u danasnje vreme u Hrvatskoj nije mala hrabrost.
I tu se vracamo na pocetak ovog teksta i sustinu dileme. Na srbijanskom i hrvatskom primeru jasno vidimo tu sustinu; ona je jednostavna: ona je izbor izmedju istine i lazi. Andre Fonten, osnivac "Le Monde"-a, formulisao je to u razgovoru s novinarima "Politike", pocetkom osamdesetih, ovako: "Ja ne znam ima li objektivnog, ili nezavisnog novinarstva; ja, medjutim, znam da itekako ima postenog novinarstva". Sve dok novinari ostaju u funkciji koja se nekada zvala "drustveno politicki radnik", a sada se zove "nacionalno odgovorni radnik", vazice ona zapovest s pocetka ovog teksta - da za svoj narod treba i lagati. A kad se takva norma ustanovi, niko vise i nece pisati istinu, jer je takvima mnogo lakse da lazu.