Srdjan Sisić
Cela prića sa famoznim spiskom Reportera ima svoju i pravnu i političku pozadinu.
Pravno gledajuci, pravosudni organi su zajedno sa organima gonjenja (citaj: policijom) vrlo brzo krenuli u akciju, i to tako sto je III opstinsko javno tuzilastvo nalozilo MUP-u da preduzme prethodne radnje u smislu ispitivanja i uzimanja izjava od autora teksta Jovice Krtinica, glavnog i odgovornog urednika Reportera Vladimira Radomirovica i odgovornih ljudi u Blicu, koji je preneo spisak iz Reportera. Postupajuci po nalogu III Opstinskog javnog tuzilastva, inspektori odeljenja za privredni kriminal GSUP-a, obavili su informativne razgovore sa gore pomenutim novinarima 23. 11. 2001. godine.
Ugrožavanje temelja države?
Krivicno delo za koje su se prethodne radnje izvodile bilo je iz clana 218. Krivicnog zakona Republike Srbije (KZRS) - sirenje laznih vesti. Za ovo krivicno delo karakteristicno je da ga izvrsava onaj ko iznosi ili pronosi lazne vesti ili tvrdjenja, ali sa odredjenom namerom - da se izazove neraspolozenje ili uznemirenost kod gradjana, ili da se ugroze javni red i mir, ili se to ucini u nameri da se osujeti sprovodjenje odluka i mera drzavnih organa i ustanova ili da se umanji poverenje gradjana u takve odluke i mere. Upravo, za ovo krivicno delo karakteristicno je njegovo subjektivno obelezje - namera; dakle, bez dokazane namere nema ni krivicnog dela.
Inace, samo najteza krivicna dela koja su usmerena na ugrozavanje drzave i drzavnog uredjenja inkriminisana su namerom. To prakticno znaci da se kroz famozni clan 218. KZRS, tj. krivicnog dela sirenja laznih vesti, zakonodavac opredelio da stiti drzavu i drzavno uredjenje, sto u prevodu znaci da su novinari Reportera pokusali da ugroze same temelje nase drzave objavljivanjem ovog spiska, sto je svakako nonsens svoje prirode, jer kako se boriti za slobodu medija i slobodu izrazavanja ako ce se ovakve radnje smatrati za najteza krivicna dela?
Radi se, pre svega, o jednom reliktu proslosti i komunistickih vremena kada je i preko krivicnog dela sirenja laznih vesti trebalo novinarima zapusiti usta. Ali zasto se ovakvim, partizanskim metodima sluzi nova vlast koja je na sva usta ukazivala na potrebu uvodjenja prave slobode medija? To je vec pitanje koje treba postaviti njima, ali to znaci da se nikako ne priblizavamo pravnim standardima Evrope i Sveta, jer nazalost verbalni delikt kroz 218. clan KZRS jos uvek postoji!
Pozvali se na Šešeljev zakon
Već prilikom informativnog razgovora (kojima je i sam autor teksta prisustvovao) koji je obavljen u redakciji Reportera, novinar i glavni i odgovorni urednik ovog lista negirali su bilo kakvu nameru da ugroze javni red i mir ili izazovu bilo kakvo uznemirenje gradjana, naprotiv, njihova namera je bila da upoznaju javnost sa svim cinjenicama, jer novinar nema pravo da precuti informaciju, upravo zbog prave obavestenosti samih gradjana. Oni su, takodje, odbili da otkriju i izvor svojih informacija, sto je inace u svim demokratskim drustvima, zakonom garantovano pravo novinara kao - novinarska tajna. Inspektori, koji su obavljali informativne razgovore, upozorili su novinare da su po jos vazecem Zakonu o javnom informisanju oni duzni da otkriju svoj izvor informacije. Podsecam samo da se radi o "cuvenom" Seseljevom zakonu, po kojem su mnogi mediji novcano globljeni, pa i zatvarani. Upravo su se na taj zakon inspektori pozvali!
Posebno naglasavam da su mnogi politicari iz vladajuce garniture izjavljivali da se radi o tekstu optuzenih za Hag, a u samom tekstu je jasno oznaceno ispred prvih 17 imena da se radi o licima za koja se skuplja materijal za eventualne zlocine, a ispred ostalih 345 imena stoji naslov da se radi o spisku svedoka ili osumnjicenih, sigurnih ucesnika akcija na Kosovu. Nigde pomena optuzenih ili cak ratnih zlocinaca, kako su neki zlonamerno u medijima izjavljivali. Svaki student prava koji je polozio krivicno pravo napravice jasnu razliku izmedju optuzenog i svedoka i osumnjicenog, jer sa stanovista krivicnog prava to su potpuno razliciti pojmovi, koji sobom vuku potpuno razlicite procesne posledice.
Nespretne izjave
Takodje, na objavljeni spisak reagovala je i gospodja Florens Artman, portparol glavnog tuzioca Haskog tribunala, tvrdeci da takav spisak nije objavio Haski tribunal. Ta tvrdnja Artmanove je potpuno nebitna za samo postojanje ovog spiska, jer treba se samo prisetiti takozvanih tajnih optuznica i stvar ce, sa pravne strane, biti mnogo jasnija. Institut tajne optuznice nigde u pravu ne postoji, jer svaka optuznica je javni, optuzni akt drzavnih organa (najcesce), tako da on nikada ne moze biti tajan! Upravo dosadasnji rad Haskog tribunala daje mi za pravo da verujem i u postojanje tajnih spiskova, kao sto je ovaj objavljen u Reporteru. Cak su kasnije neki zvanicnici Tribunala pokusali da isprave ove nespretne izjave Artmanove tvrdnjama da se ipak protiv nekih lica sa spiska i zvanicno i javno preduzimaju odredjene radnje. Dakle, bez sumnje, smatram da spisak nije izmisljen jer po stilu i nacinu, i dosadasnjoj praksi rada Haskog tribunala, on upravo potice iz Haga, sto je uostalom u tekstu i napisano.
Duševne patnje i politicka igra
Kao jedna od reakcija na famozni spisak, najavljene su tuzbe pojedinaca sa spiska, i to radi naknade stete, mada mi je nepoznat osnov na kome ce zasnivati svoj odstetni zahtev. Da li ce naknadu traziti zbog povrede casti i ugleda ili zbog pretrpljenih dusevnih bolova, jer to su dve opcije najcesce pominjane u medijima. U prvom slucaju ne vidim u cemu bi se sastojala povreda njihove casti i ugleda, kada je jasno da se radi o spisku ljudi za koje se nigde eksplicitno ne navodi da su optuzeni!
Da li to znaci uvodjenje samocenzure na mala vrata, jer u tom slucaju svaki novinar po objavljivanju svog teksta iz bilo koje oblasti, moze ocekivati tuzbu od strane lica pomenutih u tekstu. Ako bi pomenuti policajci odlucili da traze naknadu za pretrpljene dusevne bolove, to bi znacilo da im je objavljeni spisak naneo trajne dusevne patnje, pracene, izmedju ostalog stalnim strahom, teskim dusevnim oboljenjima, itd. Da li je objavljeni spisak, bas izazvao takve poremecaje kod ovih lica? Sumnjam. Ukoliko oni stvarno imaju takvih smetnji, i to kao posledicu ratnih operacija, onda imaju sva prava da tuze drzavu za naknadu takve stete, a ne Reporter.
Poslednja varijanta koja se u medijima pominjala jeste da ce neki od samoidentifikovanih policajaca podneti privatne krivicne tuzbe za krivicno delo klevete. Isti pravni aspekt ima i ovakav pristup ovom, nazovi problemu - nema osnova da se bilo ko od pomenutih oseti oklevetanim. Upravo suprotno, objavljivanje ovog spiska njima ide u prilog, zato sto oni imaju pravo da znaju da se nalaze na ovakvom spisku. Umesto da budu zahvalni Reporteru sto ih unapred upozorava na mogucnost da se odredjene radnje prema njima preduzimaju, oni najavljuju privatne krivicne tuzbe za klevetu! Ima li tu logike? Zar treba da i oni zavrse tako sto ce ih hvatati na pijaci? Oni imaju pravo da znaju za ovaj spisak, tako da ovde nema elemenata nikakvog krivicnog dela, vec je ovo pravi primer pravilnog i profesionalnog informisanja javnosti i pristupa novinarskom poslu.
Konacno, citava prica ima i politicki karakter, jer je ocigledno da iza svega stoji politicki sukob izmedju dve najjace i suprotstavljene politicke opcije u Srbiji, odnosno sukob izmedju dva najuticajnija lidera u SRJ. Politicka igra nema pravila, pa umesto da svoj sukob resavaju na dostojnom politickom megdanu, politicari to cine preko medija.
|